Psalms 139

1Gospode! ti me kušaš i znaš. 2Ti znaš kad sjedem i kad ustanem; ti znaš pomisli moje izdaleka;

3Kad hodim i kad se odmaram, ti si oko mene, i sve putove moje vidiš. 4Još nema riječi na jeziku mom, a ti, Gospode, gle, već sve znaš. 5Sastrag i sprijed ti si me zaklonio, i stavio na me ruku svoju. 6Čudno je za me znanje tvoje, visoko, ne mogu da ga dokučim.

7Kuda bih otišao od duha tvojega, i od lica tvojega kuda bih utekao? 8Da izađem na nebo, ti si ondje. Da siđem u pakao, ondje si.

9Da se dignem na krilima od zore, i preselim se na kraj mora: 10I ondje će me ruka tvoja voditi, i držati me desnica tvoja.

11Da rečem: da ako me mrak sakrije; ali je i noć kao vidjelo oko mene. 12Ni mrak neće zamračiti od tebe, i noć je svijetla kao dan: mrak je kao vidjelo.

13Jer si ti stvorio što je u meni, sastavio si me u utrobi matere moje. 14Hvalim te, što sam divno sazdan. Divna su djela tvoja, i duša moja to zna dobro.

15Nijedna se kost moja nije sakrila od tebe, ako i jesam sazdan tajno, otkan u dubini zemaljskoj. 16Zametak moj vidješe oči tvoje, u knjizi je tvojoj sve to zapisano, i dani zabilježeni, kad ih još nije bilo nijednoga.

17Kako su mi nedokučljive pomisli tvoje, Bože! Kako im je velik broj! 18Da ih brojim, više ih je nego pijeska. Kad se probudim, još sam s tobom.

19Da hoćeš, Bože, ubiti bezbožnika! Krvopije, idite od mene. 20Oni govore ružno na tebe; uzimaju ime tvoje uzalud neprijatelji tvoji.

21Zar da ne mrzim na one, koji na te mrze, Gospode, i da se ne gadim na one koji ustaju na tebe? 22Punom mrzošću mrzim na njih; neprijatelji su mi.

23Okušaj me, Bože, i poznaj srce moje, ispitaj me, i poznaj pomisli moje. I vidi jesam li na zlu putu, i vodi me na put vječni.

24